Zahvalnost: zašto je dobra i kako je naučiti

Što je zahvalnost?

„Hvala“ jedna je od prvih riječi kojima roditelji nauče svoju djecu. Iskazujemo zahvalnost automatski, bez velikog razmišljanja, za primljenu uslugu. Svakome je poznat taj intenzivan osjećaj ispunjenja nečega što smo dugo priželjkivali. No nerijetko prođe jednako brzo kao što je i došao.

Uz ovu spontanu vrstu zahvalnosti postoji i jedna bazičnija koja nadilazi trenutak svog nastanka i tiče se našeg primarnog stava prema postojanju. “Tamo gdje postoji zahvalnost, nastaje opušteno prihvaćanje života. Osjećamo se zaštićeno, uključeno i na poznatom terenu. Zahvalnost stvara trajan osjećaj sreće koji neće nestati kada u nečemu ne uspijemo ili kada život postane teži,“ pojašnjava Michael von Brück. Teolog, zen- te joga-majstor intenzivno se bavio ovom temom.

Što se događa u mozgu kada ne osjetimo zahvalnost?

Od 2000-ih godina brojne studije u području psihologije otkrije su da su zahvalni ljudi zdraviji, manje su izloženi stresu, strahovima i osamljenosti, više se bave sportom i sveukupno osjećaju više životne radosti.

S neurološkog aspekta to se može dobro objasniti. Mislimo li na lijepe stvari zbog kojih osjećamo zahvalnost, aktivirat će se hipotalamus, regija mozga zadužena za upravljanje stresom, snom i metabolizmom. Dodatno se pri osjećaju zahvalnosti luči neurotransmiter dopamin, takozvani hormon sreće koji u mozgu stvara efekt ugode.

Savjet uredništva: jeste li znali da se uz mood food može sretno jesti? Ili da možemo naučiti kako zdravo spavati?

No to nije sve! Redovito treniranje zahvalnosti čak potiče trajne promjene u mozgu, što je otkrilo jedno istraživanje sa Sveučilišta u Indiani metodom skeniranja mozga. Sudionice i sudionici pokazali su pojačane aktivnosti u prefrontalnom korteksu, regiji mozga zaduženoj za učenje i odlučivanje. Takve promjene u mozgu povisuju senzibilitet za buduća istraživanja zahvalnosti. Zahvalnost privlači još više zahvalnosti. Uz to, znanstvenici pretpostavljaju da zahvalni ljudi pažljivije paze na to kako izražavaju svoju zahvalnost. U skladu s time, što smo zahvalniji to je naše ponašanje društvenije prema ljudima koji nas okružuju, a koji onda i sami tako osjećaju zahvalnost. Takoreći, to je pozitivan trend rasta.

Zašto nam zahvalnost često toliko teško pada?

Pri svim tim pozitivnim utjecajima na naše fizičko i duševno zdravlje bilo bi krajnje praktično kada bi se zahvalnost mogla propisati na recept. No to i nije toliko jednostavno. Već i s evolucijskog aspekta, ljudski je mozak prvenstveno programiran za percepcije negativnog i opasnog kako bi osigurao preživljavanje. Topao stan, pun hladnjak, poljubac na rastancima podrazumijevaju nam se sami po sebi pa se usredotočujemo na autobus koji kasni, zaboravljeni punjač i prolivenu kavu.

Osim toga, zahvalnost nam predočuje vlastitu ranjivost. Ovisni smo o ljudima koji nas okružuju i o utjecajima nad kojima nemamo moć. Tek kada to osvijestimo, možemo otpustiti unutarnje kočnice – upravo u društvu koje je snažno obilježeno individualnošću kakav je suvremeni zapadni svijet. U kojemu vlada razmišljanje kako sve moramo ostvariti vlastitim snagama i u kojemu priznanja i vrednovanje gube na značaju. Nerijetko nije toliko jednostavno izražavati osjećaje i otvarati se ljudima oko sebe. „To je problem, jer zahvalnost u konačnici predstavlja vještinu povezivanja i duboko iznutra nas povezuje kao emocija“, ističe Michaela Legl-Bruckdorf. Psihoterapeutkinja radi s pomoću metoda psihodrame i pozitivne psihologije.

Kako se zahvalnost može naučiti?

Svjesnost

Preduvjeti za zahvalnost mogli bi biti bolji. No postoji nada: „Čak i onda kada jednima pada teže, a drugima lakše, zahvalnost možemo naučiti,“ ohrabruje teolog von Brück. Smatra da putovanje ka zahvalnosti započinje čuđenjem. Spremnošću otvorenih očiju pristupati životu, dopuštanjem da nas male stvari iznenađuju, a spontana radost preplavljuje. Ukratko, uz proširenu svjesnosti.

Sljedeći korak je ponavljanje takvih događaja koji nas čine sretnima: „Ne mora biti na fizičkoj razini, ne mora biti na psihičkoj razini. Kad probudimo sjećanje i proživimo svaki detalj, zahvalnost raste,“ opisuje von Brück. „To je princip vizualizacije koju učimo i možemo primjenjivati u svakodnevici.“

Pamćenje možemo koristiti i kad se osvrnemo na manje ugodne stvari i želimo se pomiriti s prošlošću: “S našim se sjećanjem miješaju brojne stvari iz naše sadašnjosti, što znači da sjećanja možemo oblikovati,“ pojašnjava von Brück. „No to ne dolazi samo po sebi, to je čitav posao.“

Kada je riječ o zahvalnosti, najvažnija lekcija glasi da se ona ne stječe jednom zauvijek. „Ako ne treniram svoj duh i svoje mišiće, oslabjet će. Isto je i sa zahvalnošću. Ako je ne zatomite, morate je trenirati,“ ističe teolog.

Religija i spiritualnost

Religija može biti izvor zahvalnosti od velikog značaja. Studije su pokazale da su religiozni ljudi zahvalniji od svojih ateističkih suvremenika. Ne treba to čuditi, jer rituali zahvalnosti u svim religijama igraju glavnu ulogu. Ako se redovito molite, jednostavno je imate prilike češće osjetiti. Osim toga, religioznost potiče povezanost s nečim što je veće od nas samih. „Omogućuje najintenzivnija iskustva: stanja svjesnosti i visoke otvorenosti te osjetljivosti na kakva nailazimo i u prirodi, erotici i umjetnosti,“ opisuje Michael von Brück. „Najednom se počinju otvarati horizonti: život je više od svakodnevne muke. Osjećamo se duboko povezani s prirodom, sa svijetom koji nas okružuje. Takvi vrhunski trenuci mogu imati značajan učinak i potaknuti razvoj duboke zahvalnosti koju ni teški trenuci ne mogu uzdrmati.

Ako niste privrženi nijednoj određenoj vjeri, možete postati otvorenijima s pomoću duhovnosti. „Pod time podrazumijevam aktivno bavljenje osviještenošću sobom. U mjeri u kojoj naša osviještenost otvara vlastite potencijale, raste zahvalnost za enormne mogućnosti koje u normalnoj svakodnevici uopće ne opažamo,“ ističe von Brück. Meditacija, joga i vježbe disanja tome mogu pridonijeti.

Pozitivna psihologija

I u sklopu pozitivne psihologije razvijene su brojne vježbe za zahvalnost. Psihoterapeutkinja Michaela Legl-Bruckdorf rado radi s metodom pisanja dnevnika zahvalnosti, odnosno popisa stvari na kojima možemo biti zahvalni: „Takve vježbe svjesnosti pomažu u opažanju lijepih stvari i usmjeravanju fokusa na male stvari.“ Može to biti i pisanje pisma zahvalnosti. Prema jednoj studiji ne trebaju se ni poslati kao bi se postigao pozitivan efekt.

No odgovor na pitanje: „Na što možemo biti zahvalni?“ nije uvijek jednostavan. Psihoterapeutkinja preporučuje provjeru realnosti kada upadnemo u vrtlog misli: „Pitajte se hoće li vas taj problem mučiti i kada budete imali 80 godina. Upravo humor i smijeh stvaraju distancu od ljutnje.“ Kod teških psihičkih bolesti vježbe zahvalnosti mora vodit profesionalac, ističe poznata istraživačica sreće Sonja Lyubomirsky sa Sveučilišta u Kaliforniji, Riverside, zato što se zahvalnost ne može nametnuti. Mahnita potraga za nečim pozitivnim što biste napisali u svoj dnevnik zahvalnosti, može vam stvoriti pritisak. Ako se oslanjate na veliku podršku, umjesto da budete zahvalni na pomoći, možda čak pripišete krivnju onima oko vas.

Psihoterapeutkinja Michaela Legl-Bruckdorf dodatno preporučuje izvjesnu brigu za sebe: „Dobra prehrana, dovoljno odmora i sport – ako pazite na sebe, zahvalnost vam neće biti težak zadatak.“ Njezine brojne klijentice i klijenti izvješćuju o tomu kako ih je boravak u prirodi i interakcija sa životinjama učinila zahvalnijima. Isto vrijedi i za susrete s nekime komu je sudbina na leđa natovarila težak teret.

Kako u krizama osjetiti zahvalnost?

Ako ljudi ne sumnjaju u udare sudbine, nego iz njih izlaze još jači, znanost govori o posttraumatskom rastu. Zahvalnost uz rezilijentnost igra značajnu ulogu: „Pruža zaštitu od posljedica traume, a istovremeno je i mehanizam prevladavanja. No nije primaran cilj terapije,“ ističe psihoterapeutkinja Michaela Legl-Bruckdorf. Prvi koraci bi bili stabilizacija i izvjesna psihološka edukacija radi razjašnjenja što se pri traumi uopće događa.

„Onda radimo na tome da klijentima i klijenticama razvijamo suosjećanje prema samome sebi. Tu smo još uvijek jako udaljeni od osjećaja zahvalnosti,“ ističe Legl-Bruckdorf. Nužno je prihvatiti bol, bijes i razočaranje radi njihova prevladavanja, što nam je poznato iz žalovanja. Pritom je važno moći diferencirati: „Nitko neće reći kako je zahvalan na traumatičnom iskustvo kao takvom, no možemo biti zahvalni za dobro koje iz toga proiziđe. Za podršku moje obitelji. Ili za to što mi je pošlo za rukom razviti jakost potrebnu da se sve to preživi,“ ističe psihoterapeutkinja. Zadatak psihoterapije je usmjeravanje fokusa na jačanje unutarnjih i vanjski resursa.

Tako možete u vlastitu biografiju pažljivo i polako početi integrirati ono što ste doživjeli te pronaći smisao u svom osobnom razvoju.

Psihoterapeutkinja upućuje na japansko umijeće popravljanja slomljene keramike, kinstugi: „I iz nečega slomljenog može se izroditi nešto lijepo.“

U načelu, takva obrada, potraga za smislom, nikada ne završava. „Zahvalnost nije samo osjećaj, nego i spoznaja. Kod svih stvari koje nas dotiču, mijenjaju i obilježavaju, spoznaja i osjećaj dolaze skupa,“ pojašnjava teolog Michael von Brück. „No spoznaja nikada ne dolazi do svoga kraja – jer sve moguće sveze i temelji za nešto što je takvo kakvo jest, nikada se ne mogu u potpunosti istražiti.“

Kultiviranje zahvalnosti životna zadaća je koja nije uvijek laka i postavlja nas pred mnoge izazove. Ali vrijedi, obećavam.