Što roditelji mogu učiniti da djeca pomognu oko kućanstva

Zašto mnogo djece nerado pomaže u kućanstvu?

Nekada je bilo sasvim normalno da djeca pomažu u kućanstvu, čak i da moraju pomagati – bilo da pomažu na imanju ili da čuvaju mlađu braću i sestre. Ali danas u mnogim obiteljima sudjelovanje potomaka više nije samo po sebi razumljivo. I to je problem, kako ističe kanadska spisateljica Michaeleen Doucleff u svojoj knjizi „Povjerujte više svojoj djeci. Odgojne tajne autohtonih kultura“ (Kösel-Verlag).

Ona kritizira činjenicu da su se u zapadnoj kulturi posljednjih desetljeća stvorila dva svijeta: svijet odraslih, koji uključuje i kućanske poslove, i svijet djece, u kojem postoje vlastite igračke, posebna hrana i stalna zabava i razonoda za djecu koju moraju pružati roditelji. Međutim, to ima posljedice. Ako djeca nisu upoznata sa svijetom odraslih, potpuno su ovisna kada napuste roditeljski dom. Umjesto da uče kako voditi kućanstvo i život odrasle osobe s obavezama, ta djeca i adolescenti uče da su mali VIP-ovi koji ne moraju pridonositi obiteljskom životu. Dakle, na pitanje „Trebaju li djeca pomagati u kućanstvu?“, odgovor Michaeleen Doucleff je da, apsolutno.

Kako motivirati djecu na pomoć oko kućanstva?

Dobra vijest je: malu djecu ne treba poticati da pomognu, oni će to rado učiniti sami od sebe. (Usput, i studije su dokazale kooperativno ponašanje male djece.) Roditelji male djece to znaju - njihovi potomci jako žele oponašati sve što rade mama i tata. Jer djeca imaju urođenu potrebu da se osjećaju kao da pripadaju. Dopuštajući im da se uključe u kućanstvo, jačaju svoju vezu s obitelji - a također i svoje samopouzdanje.

A što je s djecom koja su malo starija? Prema Michaeleen Doucleff, potrebna su prije svega tri „sastojka“ kako bi djeca pomagala u kućanstvu. Prvo, osjećaj povezanosti između djeteta i roditelja. Drugo, osjećaj autonomije. Djeca vole sama odlučiti hoće li pomoći. I treće, osjećaj kompetentnosti. Dijete želi da se prepozna njegov doprinos obiteljskoj zajednici.

Ovo bi roditelji trebali izbjegavati

Sve to zvuči jednostavno, ali evo koje pogreške vrebaju roditelje: na primjer pohvala ne čini da se dijete osjeća cijenjenim, objašnjava Doucleff. U većini slučajeva dovoljno je pažljivo i zahvalno kimnuti djetetu. Ako doista želite dati verbalnu pohvalu, možete to učiniti štedljivo i u obliku koji naglašava opću vrijednost („Počinješ učiti biti spreman pomoći drugima.“) ili naglašava koliko je dijete zrelo („Stvarno polako postaješ veliki dečko.“).

Nagrade ili kazne također su kontraproduktivne. Naprotiv, one oslabljuju djetetov unutarnji poriv da se pokaže kao vrijedan član obitelji pomažući joj. Bolje je djetetu naglasiti koliko je pomoć važna za obitelj. Time roditelji poručuju: „Svi zajedno pomažemo i trudimo se da naš dom bude lijepo mjesto gdje rado boravimo.“

Još jedna zamka u koju roditelji lako upadaju i koja sprječava djecu da pomažu u kući: ispravljati dijete dok obavlja zadatak. Umjesto toga, mama i tata bi se trebali suzdržati ako rezultat nije željeni ili ako njihov mališan pronađe drugačije rješenje problema od Vas. Jer i odrasli mogu učiti od djece!

Što također nije učinkovito u motiviranju djece da pomažu u kući: pritiskati ih da pomognu. Doucleffov savjet u ovom slučaju je da jednostavno sami započnite određenu radnju i pričekajte da vidite hoće li se dijete pridružiti.

Je li plan s kućanskim poslovima koristan za sudjelovanje djece u kućanstvu?

Ni plan s kućanskim poslovima nije svrsishodan da bi djeca pomogla u kućanstvu. U svojoj knjizi Michaeleen Doucleff to objašnjava na sljedeći način. Plan s kućanskim poslovima dodjeljuje posao koji treba obaviti određenoj osobi. Međutim, cilj (iako dalek) je da se tinejdžer ne samo osjeća odgovornim za zadatke koji su mu dodijeljeni. Umjesto toga, trebao bi sam spaziti koje poslove u kućanstvu treba obaviti – i onda ih obaviti, a da se od njega to posebno ne traži. Doduše, to je kraljevska disciplina. Ali tko rano krene vježbati...

Koji su poslovi u kućanstvu prikladni za koju dob?

Najbolji način da djeca nauče pomagati u kućanstvu je da to rade sama, a ne kroz duga objašnjenja. U početku će često biti nezgoda, no s vremenom će djeca postati pravi oslonac svojim roditeljima. Dakle, umjesto da se živcirate kada dvogodišnjak raširi svaki pojedini predmet iz pune košare za rublje po podu, samo priznajte i cijenite što mališan pokazuje interes za tu aktivnost.

Bez obzira o kakvom se zadatku radilo, dijete se nikada ne smije obeshrabriti u pomaganju. Ako je zadatak i dalje pretežak, roditelji mogu učiniti dvije stvari: ili podijeliti zadatak na puno malih zadataka koji se mogu riješiti ili zamoliti dijete da gleda i uči kroz to.

Savjeti za pomaganje primjereno dobi za djecu do šest godina

• Uvijek povremeno pitajte dijete želi li pomoći, ali nemojte pretjerivati. Jednom na sat dobro je pravilo kojeg bi se trebalo držati.
• Ovo čak i mala djeca već mogu učiniti: donijeti nešto, nositi nešto lagano prilikom kupnje, promiješati lonac, rezati povrće, otvoriti ili zatvoriti vrata, upaliti ili ugasiti svjetlo.
• Aktivnosti trebaju biti izvedive za dijete, a ne „izmišljene“, i tako stvarno doprinositi kućanstvu. U idealnom slučaju, aktivnosti se odnose na njihovo zajedničko izvođenje.
• Osim toga, upute djetetu trebaju biti vrlo konkretne. Umjesto da kažete: „Molim te, pospremi svoju dječju sobu!“, radije zamolite dijete: „Molim te, pokupi knjige s poda i vrati ih na policu!“

Savjeti za pomaganje primjereno dobi za stariju djecu

• Ako starije dijete nije naviknuto pomagati, još uvijek to može naučiti – malim koracima. Ovdje je potrebno strpljenje.
• Odgovarajući na djetetove vještine i sve veće sposobnosti vjerojatnije je da će imati marljivog malog pomagača pri ruci.
• Ako su mališani već „napredni“ pomagači, možete početi tako da više ne postavljate konkretne zadatke, već ih neizravno potičete na pomoć. Na primjer govoreći: „Zdjela za hranu naše mačke je prazna.“ Ili: „Vrijeme je da se pripremi večera.“ Pažljivo dijete spremno na pomaganje tada će prirodno znati što mu je činiti.

Što možete učiniti ako dijete odbija pomagati?

Unatoč svim ovim korisnim savjetima, može se naravno dogoditi da dijete apsolutno ne želi pomagati u kući. Bilo zato što prije nije moralo, ili jednostavno zato što ima loš dan. Što činiti u takvom slučaju? I ovdje Michaeleen Doucleff ima savjet. Iznad svega, zalaže se za to da se djecu ne tjera na ništa. Jer prisila šteti komunikaciji između roditelja i djeteta i dovodi do sukoba, ali nikako ne do toga da djeca pomažu u kućanstvu.

Međutim, ako (starije) dijete uopće ne želi sudjelovati u kućanstvu, roditelji to mogu i trebaju riješiti, npr. na šaljiv način: „Samo nemoj biti previše od pomoći.“ Ili ukazivanjem na posljedice ako nešto ne poduzme: „Ne želiš pokupiti svoje prljavo rublje s poda i staviti ga u košaru? Onda uskoro više nećeš imati što obući.“

Također se može pojasniti djetetu da pomaganje nema prednosti samo za dijete, već i za cijelu obitelj: „Danas nisi bio od velike pomoći prilikom pospremanja. Da si pomogao, svi bismo brže završili.“ Posebno kod starije djece također je korisno istaknuti manjak zrelosti: „Zar nisi pomogao jer si mala beba?“ Jer djeca se vole ubrajati među „odrasle“ , a a to uključuje i preuzimanje odgovornosti u kućanstvu.