Dijete je samostalno: Nemojte postati paranoični roditelji
Plivanje beba s tri mjeseca, rano glazbeno obrazovanje s dvije i pol godine, tečajevi engleskog u vrtiću, i da ne zaboravimo: vlastiti pametni telefon. Napori za podržavanje djeteta od dojenačkog do odraslog doba u većini su slučajeva dobronamjerni. Ali mogu negativno utjecati na neovisnost djeteta.
5 savjeta da ne postanete paranoični roditelji
Paranoični roditelji su roditelji koji s pažnjom brinu o svojoj djeci, ali često stvarnim potrebama mališana ne daju dovoljno prostora. Pomoću ovih savjeta možete se kontrolirati:
- Dopustite djeci da nešto rade – svakodnevno
„Djeca prirodno teže autonomiji i neovisnosti“, kaže blogerica Danielle Graf, koja zajedno s Katjom Seide piše blog „Das gewünschteste Wunschkind aller Zeiten treibt mich in den Wahnsinn“ (Najpoželjnije dijete svih vremena izluđuje me) i istoimenu knjigu. Kako je moguće da su djeca svakodnevno ovisna o roditeljima? U pravilu, krivci su roditelji koji često nesvjesno utječu na to. Posljedice kasnije postaju očite: „Ako dijete stalno dobiva povratne informacije da neke stvari ne radi dovoljno dobro, prestat će s naporima i prepustit će teren odraslima.“
- Vjerujte vještinama djeteta
Uz to, roditelji često ne vjeruju dovoljno svojoj djeci. „Djeca su se nekoć penjala neopterećeno i neprimijećeno na najviša stabla, a danas su roditelji često zabrinuti pa stoje u blizini penjalica za djecu“, kaže blogerica. Priroda je bolje igralište. „Samopouzdanje se razvija slobodnom igrom. Ako igre nedostaje, djeca se često plaše u svakodnevnom životu i ne vjeruju dovoljno sebi.“ Djeca bi se okupljala puno više nego što roditelji misle. „Samoučinkovitost je jedno od najvažnijih iskustava za djecu!“
- Jednostavne zadatke delegirajte od rane dobi
Povjeravanje jednostavnih zadataka mališanima u ranoj dobi također može utjecati na njihov uspjeh u odrasloj dobi. Američki odgajatelj Marty Rossmann sa Sveučilišta u Minnesoti proučavao je životopise 84 djeteta sve do sredine 20-ih godina života. Oni koji su u četverogodišnjoj dobi obavljali male svakodnevne poslove bili su znatno uspješniji kao mladi odrasli ljudi od onih koji, sve do 15. ili 16. godine, nisu bili odgovorni za kućanske poslove.
- Pustite ih da pronađu vlastite granice
„Većina roditelja poznaje vrlo stresnu fazu, koja kulminira u dobi od druge do treće godine života. Čim dvogodišnjak viče uvjereno: ‘Želim to sam!’, trebali bismo mu dopustiti da to i napravi što je češće moguće. Ponekad to zahtijeva malo napora jer postoje i opasnije situacije. Ali, u pravilu, možemo vjerovati jednoj stvari: djeca uglavnom vrlo dobro procjenjuju svoje granice”, kaže Graf. Njezin savjet za roditelje: „Samo nastavite pitati: ,Želiš li to sam napraviti?‘, ohrabrujte i podržavajte – ali samo kad je to zaista neophodno.”
- Vjerujte tempu djeteta
A što je s djecom koja trebaju još vremena da rade nešto samostalno ili se osjećaju odgovornima za svakodnevne zadatke? „Istina je da je raspon vrlo velik“, kaže Graf, „ali u nekom trenutku svako dijete dođe do točke kad želi samo hodati stepenicama, može samostalno zaspati ili se dobrovoljno odvojiti od dude. Postoji unutarnja karta koja osigurava razvoj vještina djece u skladu s navršenim godinama.“ Posao roditelja zapravo je vrlo jednostavno objašnjen: „Promatranje djece kako postepeno postaju neovisnija.“
